Na staroj novinskoj fotografiji ostao je zabeležen čovek pored improvizovane mašine – bicikla pretvorenog u alat za život. Alim Zenkulović, oštrač i majstor za popravku kišobrana, sedeo je tada na otvorenom, preko puta Glavne pošte u Leskovcu, pored knjižare „Duvan“ i poslastičarnice „Vardar“, i čekao mušterije. Danas, više od decenije od njegove smrti, ta fotografija ne govori samo o njemu. Govori o vremenu koje polako, ali sigurno nestaje.

Zenkulović je bio komunikativan i vredan čovek, uvek spreman na razgovor i šalu. Znao je da nasmeje prolaznika i onda kada posla nije bilo, kada su dani prolazili sporo, bez zarade i bez ikakve sigurnosti. Njegov zanat bio je tih, ali stalan – oštrio je noževe, makaze i kosire, popravljao kišobrane i vraćao upotrebnu vrednost stvarima koje bi danas bez razmišljanja završile u smeću.
Nije imao penziju niti sigurnu egzistenciju. Nekada bi zaradio tek nekoliko stotina dinara, a nekada se kući vraćao praznog novčanika. Ipak, nikada nije gubio dostojanstvo. Verovao je u rad, u pošten odnos prema mušterijama i u to da se obraz ne troši kao metal na točku za oštrenje.

Sa današnje distance jasno je da Eminović nije bio samo oštrač. Bio je simbol jednog vremena u kojem su ljudi poznavali zanatlije, u kojem se razgovaralo na ulici, u kojem se znalo ko popravlja nož, a ko kišobran. Njegovo mesto na trotoaru, preko puta Glavne pošte, pored „Vardara“, bilo je deo svakodnevice Leskovca – mala stanica ljudskosti u prolazu.
Danas tog mesta više nema. Nema ni Eminovića, niti zanata kakav je on nosio. Ostala je fotografija i sećanje koje podseća da su nekada rad, strpljenje i šala bili dovoljni da čovek ima svoje mesto u zajednici.
Zenkulovićev život i smrt opominju da društvo često shvati vrednost ljudi tek kada ih više nema. Sa njim nije otišao samo jedan čovek – otišao je deo grada, deo duha i deo vremena u kojem se nije živelo uzalud, čak ni onda kada se čekalo.
Danas, kada se sećamo Eminovića, ne treba da ga pamtimo samo kao majstora sa ulice, već kao simbol jedne istine: pošten rad nema rok trajanja, ali bez brige društva – ljudi nestaju, a problemi ostaju.
Zenkulović je otišao. Mi smo ostali. I pitanje je i dalje isto – hoćemo li i dalje samo sedeti i čekati, ili ćemo nešto promeniti.






