Dok se u javnosti često govori o inkluziji, jednakim pravima i evropskim vrednostima, svakodnevni život velikog broja Roma u Srbiji i dalje izgleda potpuno drugačije. Dovoljno je proći kroz romska naselja širom juga Srbije, razgovarati sa ljudima, saslušati njihove probleme i videti koliko je jaz između zvaničnih strategija i stvarnosti zapravo veliki.

Godinama unazad slušamo iste poruke – biće više zaposlenja, bolji uslovi stanovanja, kvalitetnije obrazovanje i veća uključenost Roma u društvo. Na papiru, gotovo sve postoji. Strategije, akcioni planovi, projekti, donacije, konferencije i tribine. Međutim, običan čovek u romskom naselju često ne vidi suštinsku promenu.
Mnogi Romi i dalje žive na ivici siromaštva. Nezaposlenost je ogromna, posebno među mladima. Sve je više onih koji završavaju školu, ali posao ne mogu da pronađu. Oni koji uspeju da se zaposle uglavnom rade privremene i slabo plaćene poslove. U isto vreme, veliki broj porodica i dalje nema rešena osnovna pitanja – legalizaciju kuća, kanalizaciju, stabilno snabdevanje strujom ili vodom.

Poslednjih godina sve je izraženiji i jedan tihi problem o kojem se malo govori – masovni odlazak mladih Roma u inostranstvo. Mladi odlaze zbog posla, sigurnije budućnosti, boljih uslova za život i želje da svojim porodicama obezbede ono što ovde nisu mogli. Mnogi od njih u Srbiji više ne vide perspektivu. Odlaze čitave porodice, a sela i naselja polako ostaju bez mladih ljudi.
Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da se veliki broj tih mladih verovatno nikada neće trajno vratiti. Njihova deca će odrastati u drugim državama, govoriti drugim jezicima i živeti potpuno drugačijim životom. Već kroz dve ili tri generacije postoji ozbiljna opasnost da će mnoge porodice izgubiti vezu sa mestom iz kojeg potiču, da će zaboraviti svoje korene, jezik, običaje i identitet svojih predaka.
To nije samo pitanje migracije, već i pitanje opstanka zajednice, kulture i identiteta. Jer kada mladi odlaze, sa njima ne odlazi samo radna snaga, već i budućnost jedne zajednice.
Poseban problem predstavlja osećaj nevidljivosti. Romi se najčešće spominju samo kada se govori o socijalnim problemima, incidentima ili projektima. Retko kada se govori o uspešnim ljudima iz romske zajednice, studentima, lekarima, profesorima, sportistima ili mladima koji pokušavaju da promene sliku o svom narodu.

Istina je da pomaka ima. Danas više romske dece ide u školu nego ranije. Sve je više mladih Roma koji studiraju, završavaju fakultete i pokušavaju da se izbore za svoje mesto u društvu. Postoje pojedinci i organizacije koje godinama iskreno rade na poboljšanju položaja zajednice. Ali je isto tako istina da se promene odvijaju sporo i da mnogi ljudi gube poverenje u institucije.
Problem nije samo u državi. Odgovornost postoji i unutar same zajednice. Potrebno je više međusobne podrške, više obrazovanja, više uključenosti mladih i manje podele među Romima. Često se energija troši na međusobne sukobe, političke interese i lične ambicije, dok obični ljudi ostaju sa istim problemima.

Politička zastupljenost Roma i dalje je slaba. U mnogim sredinama Romi postoje samo kao broj birača pred izbore, dok se nakon toga njihovi problemi zaboravljaju. Malo je onih koji se dosledno i glasno bore za interese zajednice, bez lične koristi i političkih kalkulacija.
Najveći problem možda je upravo to što su Romi u Srbiji godinama između obećanja i stvarnosti. Između projekata koji lepo zvuče i života koji je često težak. Između evropskih priča o jednakosti i svakodnevne borbe za posao, dostojanstvo i poštovanje.
A svaka ozbiljna promena mora početi od jedne jednostavne stvari – da se Romi ne posmatraju kao tema, statistika ili projekat, već kao ljudi koji žele isto što i svi drugi: normalan život, sigurnost i priliku da svojim radom grade budućnost svoje dece.






