Pitaje informisanja nacionalnih manjina na sopstvenom jeziku regulisano je nizom propisa, ali su oni međusobno protivurečni i odražavaju još nepravaziđene dileme za finansjiski održive samostalne i kvalitetne manjinske medije. U Srbiji živi milion pripadnika 21 nacionalne manjine, osim romske, sve druge su koncetrisane u pojedinim regionima: albanska u južnim, bugarska u istočnim, bošnjačka u Sandžaku; većina manjina je u Vovjovodini: mađarska,slovačka, rumunska, rusinska itd. Prava nacionalnih manjina garantovana su ustavom, medijskim zakonima, ratifikovanim međunarodnim dokumentima, zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, zakonom o nacionalnim savetima nacionalnih manjina. U cilju očuvanja nacionalnog kulturunog i jezičkog identiteta i ravnopravnosti nacionalnih manjina ovi pravni dokumenti utvrđuju prava manjina na slobodu izražavanja, pristupa svim medijima, informisanje na sopstvenom jeziku, slobodnog, potpunog, blagovremenog i nepristrasnog prava na osnivanje sopstvenih sredstava javnog informisanja. Ustav dodatno garantuje da se dostignuti nivo manjinskih prava ne može smanjivati.
“Jedno pravno uređeno društvo ocjenjuje se najpre koliko je jedan zakon implementiran, a ne samo šta u njemu piše. Ako pogledamo zakone koji se tiču nacionalnih manjina, vidjet ćemo da tu postoje velike slobode koje su jasno definirane, šta to može naconalna manjina da ima, čime treba da se bave njihovi savjeti ili nacionalna veća, ali primjena tih zakona i raealizacija na terenu treba da pokaže kakvo je trenutno stanje, i kada međunarodna zajednica ocjenjuje nas, ocjenjuje Republiku Srbiju, ocjenjuje sa jedne strane šta ti zakoni imaju, a sa druge strane kako su implementirani. Mi u onome što je sadržina zakona imamo savršen okvir, da je to nezavisno sudstvo, nezavisni mediji, da postoji sloboda govora, sloboda izražavanja, da nacionalne manjine trebaju imati u okviru javnog servisa emisije na maternjem jeziku, da mogu osnivati svoje medije, koji će biti štampani ili elektronski, da mogu dobijati saglasnost radio difuzne agencije. Dakle, zakon je predvidio da se komforno može osjećati svaka nacionalna manjina”, rekao je Šemsović.
Šemsović kaže da je zakonski okvir veoma dobro osmišljen i dobro napravljen, sve ono što postoji u zakonskim okvirima još iz perioda Savezne Republike Jugoslavije, pa i danas, neki zakoni su dopunjavani u međuvremenu nekim dodatnim članovima, a neki su izmijenjeni.
Šemsović kaže da što se tiče informisanja na jezicima nacionalnih manjina, situacija se razlikuje na prostoru Vojvodine, i u pojedinim delovima centralne Srbije.
“Od dvadesetak nacionalnih manjina, najveći broj koegzistira na prostoru Vojvodine, i pokrajinski sekretarijat za pitanja nacionalnih manjina je regulisao ne samo na bazi teorije, već i u praksi različita pitanja, regulisao i praktično primijenio osnivanje redakcija na manjinskim jezicima, pri Radio-televiziji Vojvodine. Kada se pokušavalo to isto primijeniti na centralnu Srbiju, gdje imate mnogo manji broj nacionalnih manjina, gdje su u principu Albanci, Bošnjaci i Bugari, vi zapravo primjećujete da nemamo realizirano na samom terenu upravo ovo pitanje medija na manjinskim jezicima. Tu se javlja problem nerazumjevanja zajednice ili nerazumjevanja države, šta zapravo podrazumjeva manjinski jezik. Manjinski jezik nije samo pitanje da li se mi razumijemo ili nerazumjemo na srodnim jezicima, budući da su srpski, hrvatski, crnogorski i bosanski jezik srodni jezici, tu nije ključno pitanje razumijevanja ili nerazumijevanja, već je ključno pitanje sadržaja, šta je to što će se prezentirati na tom manjinskom jeziku. Jezik nije samo pitanje komunikacijskog sredstva, već i pitanje sadržaja, jezik nije cilj, jezik je sredstvo u komunikaciji. Šta mi na jednom tom manjinskom jeziku prezentiramo, da li prezentiramo interese ili političke stavove, mišljenja ili neke druge vrijednosti koje ima srpska nacionalna zajednica ili one interese, vrednosti, važnosti koje Bošnjaci smatraju da su za njih od nacionalnog interesa“, rekao je Šemsović.
Šemsović je zaključio da informisanje mora biti povezano sa manjinskim konceptom informisanja, više na pitanju sadržaja kome treba dati ključno mjesto u odnosu na ono kako trebamo napraviti iskorak u upotrebi jezika u samoj komunikaciji unutar nekog javnog servisa ili lokalnog servisa.
„Pokrajinski javni servis može biti primer dobre prakse u smislu da se trenutno emituje program na 16 različitih jezika, ali sa druge strane mislim da u praktičnom radu postoji ta multikulturalnost, ali malo imamo onog što bismo zvali interkulturalnost, a to je ta saradnja. Jako malo različite nacionalne zajednice u medijskom smislu sarađuju, jako malo rade zajednički na nekim temama , a mislim da bi to poboljšalo život i suživot u Vojvodini“, rekao Šemsović.
Bošnjačko nacionalno vijeće je više puta do sada podnosilo zahteve Radio televiziji Srbije, da se formira redakcija na bosanskom jeziku na nacionalnom servisu, ali taj zahtev do danas nije ispunjen.
Izvor:indeksonline
